GORA
Šarplaninska oblast Gora je podeljena u tri države. Najveći deo ( 18 sela ) pripadaju Kosovu, manji deo ( 9 sela ) Albaniji, a najmanji ( 2 sela ) pripadaju Makedoniji.
Goru naseljavaju muslimani koji sebe u teritorijalnom određenju nazivaju Gorancima ( Goranima ).
Muslimani u Gori od VII vijeka
Historijom prvih dodira Arapa i Islama sa evropskom civilizacijom se vrlo malo bavila savremena evropska historija ,a izneneđujuće malo i Arapska historija, obzirom na veliki uticaj koji su ostavili na tlu zapadnog Balkana, Dalmacije, Sardinije. Veći dio arapske historijske nauke bio je baziran na Španiju i dijelom na Sardiniju. U razloge zašto je ova tema izbjegavana u hrišćanskom svijetu možemo naći i odgovore, ali razlog arapske historije je vjerovatno nezainteresovanost.
U srednjovjekovnim spisima Arapi su nazivani Mavarima, Saracenima, i prve pohode ka Evropi beleži dubrovačka tradicija kao Anale raguskog anonimusa (Annales ragusini anonymi) u kojima se govori da su u napadu na Epidaurus učestvovali Saracenski brodovi zajedno sa paganskim stanovnistvom Balkana. U drugom dijelu ćemo odgovoriti na razloge savezništva Slovena sa Arapima u sklopu historijske konotacije njihovog gotovo istovremenog naseljavanja ovih prostora i sukoba sa Vizantijom.
Pomenuta hronika bilježi i 740. godinu kao godinu rušenja Epidaurusa od strane Saracenske vojske, mada se upad u Epidaurus vjerovatno desio ranije od strane slovenskog paganskog stanovništva kome je Saracenska flota samo dala konačnu pobjedu. U prilog ovoj tezi ide i formiranje novog grada (Ragusius ili Dubrovnik). Uprava grada od strane Arapa trajala je 43 godine kada je 783 flota pod vođstvom Sahiba Spuzenta poražena od strane Orlanda koga u spisima nazivaju ’’ signor Francese)’’ ili francuski gospodin.
Primjećuje se da prvi Arapski pohodi prate savjezništvo paganskih naroda Balkana, novopridošlih Slovena pagana. Razlog ovome leži u početnim sukobima Slovena sa Vizantijom sa jedne strane i franačkom vlasti kasnije koji su uzrokovani nasilnim pokušajima hristinizacije ovog paganskog stanovništva. Drugi razlog je raseljavanju ovog stanovništva na granične teritorije Vizantije koja je cilj imala stvaranje brane novoj sili koja prijeti. U datim okolnostima stanovništvo sklapa saveznistva sa Arapima i prihvata Islam kao vjeru, naseljavajući teritorije u Maloj Aziji, a lokalno stanovnišvo se identifikuje sa Arapima zbog nenasilnosti monoteizma i suprotnog djelovanja hrišćanstva. Ovo se odnosi prevashodno na narod duž istočnih obala Jadrana,Trakije, Makedonije. Za razliku od stanovništva koje je podleglo nasilnoj hristinizaciji u dubljim teritorijama ka kopnu. U težnji da povrati naseljene teritorije od strane Slovena Vizantija počinje naseljavanje Slovena u Malu Aziju 658 godine pod Vasileusom Konstansom II Pagonatom (Kώνστανς,641-668).
Vizantijska kolonizacija Slovena dobila je snazan zamah za vrijeme Vasileusa Justinijana II, (Ίουστινιανός ό Ρινότμετος, 685-695), na makedonsko-trakijske paganske narode 688/699 godine, pa je po najznačijnijem hroničaru tog vremena Teofanu (Θεoφάνην, delo Χρoνoγραφία iz prve polovine 9. veka) bilo oko 30000 naseljinika na teritoriji Male Azije koji će u dodiru sa Arapima primiti Islam i učvrstiti savezništvo. Najveći masovni prelazak na Islam desio se 692 godine kada je Vizantija doživela veliki poraz i kada je Jermenija potpala pod vlast Kalifata.
U narednih dvijesta godina paganski narodi će pod patronatom Arapa razvijati svoju državnost i u svakom ratnom sukobu će pratiti Arapsku vojsku, u velikom procentu primiti Islam i sami postati dio Islamskog svijeta. 821 godine dolazi do velikog sukoba sa Vizantijom kada Arapska vojska pomaže Vasileosu Tomi koji uz pomoć Kalifata i pristanak Antiohijskog Patrijarha dobija titulu. Dijve godine nakon toga prilokom opsade Istanbula biva uhvaćen od strane Vizantijaca i pogubljen u Arkadiopolju.
Vizantija učvršćuje svoju vlast na teritoriji, a paganski dio stanovništva vlaško-aromunskog, slovenskog, dijelom arapskog se povlači pred odmazdom Vizantije na Šarsko-Dinarski planinski vijenac stvarajući naseobine koje su teško vojno pristupačne, a narodima obezbjeđuju životne uslove. Na tim planinskim vijencima zadržavaju dio paganske tradicije uz nesumljivi Islamski entitet koji vodi porijeklo od Arapa koji su vojevali u savezništvu protiv Vizantije.
Tragovi tih kultura su nedovoljno ispitani, ali ploča u selu Mlike nesumljivo potvrđuje tezu o arapskim naseobinama iz ranjeg srednjeg vijeka na ovoj teritoriji.
Prodor Arapa u današnje regije Gore i Podgora datira iz 805 godine kada je velika Arapska flota učestvovala u napadu na Patru pomažući slovenske narode u borbi sa Vizantijom, koji se završio pobjedom Vizantije a dio arapske vojske ulazi u duboke teritorije Trakije, Makedonije, Kosova, prijeko luka na istočnoj obali Jadrana. Historijski zapisi o tome su u dijelima Ibn Havkala (Ibn Hauqāl), i delima venecijanskog hroničara Jovana Đakona (Iohannes Diaconus, delo Chronicon Venetum sa pocetka 11. vijeka).
Prva velika samostalna osvajanja Arapa vezuju se za 827 godinu kada je započeto osvajanje Sicilije, a potom 838 dolazi do osvajanja grada Brindizi koji je poslužio kao baza za dalja osvajanja. Pod vođstvom Kalfuna 30.03.841 godine Arapi osvajaju vizantijski grd Osor na ostrvu Cresu u Jadranu, a potom teško poražavaju venecijansku mornaricu kod ostrva Suska, o tim dogadjajima prenosimo izvestaj Jovana Đakona:
’’ Iohannes Diaconus, Chronicon Venetum II/51:
Idem nempe Saraceni videntes quod in christianis victoriam essent consecuti, ad Absarensem civitatem usque pertingere non dubitaverunt et in feria secunda Pasce incendio eam devastantes, ad Anconam civitatem transierunt, quam similiter igne concremantes, multos captivos exinde secum detulerunt. Deinde vastum per mare huc illuc navigantes, Adrianensem portum,qui vicinus Venecie subsistit, applicuere, ubi cum sortis industria se illic nullam predam capturos proevidissent, reddeundi iter ad propriam arripuerunt. Postquam vero ad exitum Adriatici culfi pervenerunt, naves Veneticorum, que de Sicilia seu de aliis partibus revertebantur, omnes ab eisdem comprehense sunt. In secundo vero anno iterum predicti Sarraceni maximo cum exercitu usque ad Quarnarii culfum pervenerunt; quos Venetici navali expedicione aggredientes, acriter iusta locum, qui Sansagus nominatur, supra eosdem irruerunt, sed demum Venetici dantes terga victi regressi sunt. Predicti Sarraceni etiam Romam ausi sunt adire ecclesiamque sancti Petri depredare. Verum ad sancti Pauli cum pervenissent, a Romanis civibus pene omnes occisi sunt. Circa haec tempora Sclavi venientes ad Veneticorum loca expugnanda, Caprulensem tantumodo castrum depredaverunt.’’
Tokom 841/842 osvojeni su gradovi Ankona na zapdnoj obali Jadrana i gradovi Kotor, Rose i okolina Dubrovnika na istočnoj strani Jadrana. Napredovanje je išlo do 870.godine kada je osvojen Bari, ali ovaj događaj nije toliko značajan zbog osvajanja koliko zbog rekcije Franačke države i Vizantije koji su prvi put uz pomoć slovena, Ludvig Njemac(Ludwig der Deutsche, 870-876) zajedno sa svojim slovenskim vazalom Hrvatskim knezom Domagajem istjeruju Arape 871. Po prvi put se događa da u ratu protiv Arapa sudjeluju sloveni, dojučerašnji saveznici.
872. Arapi napadaju ostrvo Brač. Izvori koji detaljno opisuju pomenute događaje su Konstantin Porfirogenit ((De Administrando imperio), i dijelo Jovana Đakona (Chronicon Venetum III/7).
Ovo je jedini dokumentovan sukob Arapa i Slovena koji govori o činjenjici da su paganski narodi već bili u odmakloj fazi primanja monoteizma, pa je dio koji je podlegao uticaju hrišćanstva već krajem devetog vijeka učestvuje u prvom ovakvom sukobu, dok dio paganskih naroda se asimiluje sa Arapima. Ovaj dio Arapskog sijveta će i istorijskom smislu u samim imenima imati odrednicu o porijeklu i biće u narednim vijekovima sasvim respektabinlni dio.
Jedan od primera je Džavhar al Rumi(( رھ ا وج ج , Ğāwhär al Rūmi), za koga se u navodima kaže da je Sloven iz Dalmacije(( ف لاس ه يط ام ل د ه ), koji je 973 zauzeo Egipat u ime Fatimidskog Kalifa Tamim Mada (Mu'izz abu Tämīm Ma'add), i preneo prestonicu iz Aleksandrije u grad Kairo (( ,ة ص اقل ا Qāhir äl fäläk). U Kairu će Džavhar podići veliku i danas očuvanu džamiju Al Azhar ((äl Äzhär).
Jedan od prvih putopisaca balkana arapskog porijekla bio je Harun ibn Jahija (Hārūn ibnYahyā), koji 880 godine obilazi dijelove Vizantije, Makedonije, Kosova, i u svojim dijelovima opisuje život paganskog stanovništva, običaje i objašnjava postojanje islamske tradicije vezane za ratnike koji su iz djelova Sirije nastanjeni na tom terenu nakon ratova sa Vizantijom. Drugi putopisac je Abdul Hasan al Maludi ((‘Abdu l Hasän al Mas’ūdī,دسم
957- ل ا نسح ا دبع 890 ). Njegova dijela su uglavnom vezana ka predjelu Karpata i Zakavkazja.
Iz datih podataka se nesumljivo nameće nekoliko činjenjica. Prvo da je prodor Islamske civilizacije na Balkanske prostore vezan za period od 7-9. vijeka, pa je potrebno to arheološko dodatno istražiti. Druga važna činjenica je da prodorom Arapa dolazi do savezništva sa paganskim narodima Balkana koji primaju Islam i ratuju zajedno sa Arapima protiv hrišćana, ali se ovi tragovi polako gube tokom 11-12 veka jer je na Balkanu počelo jačanje hrišćanskog slovenskog stanovništva (Bugara, Srba), a akcenat Arapskog osvajanja i civilizacije je prebačen na teren Španije. Preostali dio paganskog stanovništva, sa ostacima Islamskog stanovništva arapskog porijekla, i Islamskog stanovništva slovenskog porijekla iz Male Azije, se prebacuje na visoke planinske i nepristupačne vijence odrzžvajući jedinsveni korpus koji je tek osvajanjima od strane cara Dušana u prvoj polovini 14 vijeka dobiti novog gospodara i doći u kontakt sa hrišćanstvom...
U srednjovjekovnim spisima Arapi su nazivani Mavarima, Saracenima, i prve pohode ka Evropi beleži dubrovačka tradicija kao Anale raguskog anonimusa (Annales ragusini anonymi) u kojima se govori da su u napadu na Epidaurus učestvovali Saracenski brodovi zajedno sa paganskim stanovnistvom Balkana. U drugom dijelu ćemo odgovoriti na razloge savezništva Slovena sa Arapima u sklopu historijske konotacije njihovog gotovo istovremenog naseljavanja ovih prostora i sukoba sa Vizantijom.
Pomenuta hronika bilježi i 740. godinu kao godinu rušenja Epidaurusa od strane Saracenske vojske, mada se upad u Epidaurus vjerovatno desio ranije od strane slovenskog paganskog stanovništva kome je Saracenska flota samo dala konačnu pobjedu. U prilog ovoj tezi ide i formiranje novog grada (Ragusius ili Dubrovnik). Uprava grada od strane Arapa trajala je 43 godine kada je 783 flota pod vođstvom Sahiba Spuzenta poražena od strane Orlanda koga u spisima nazivaju ’’ signor Francese)’’ ili francuski gospodin.
Primjećuje se da prvi Arapski pohodi prate savjezništvo paganskih naroda Balkana, novopridošlih Slovena pagana. Razlog ovome leži u početnim sukobima Slovena sa Vizantijom sa jedne strane i franačkom vlasti kasnije koji su uzrokovani nasilnim pokušajima hristinizacije ovog paganskog stanovništva. Drugi razlog je raseljavanju ovog stanovništva na granične teritorije Vizantije koja je cilj imala stvaranje brane novoj sili koja prijeti. U datim okolnostima stanovništvo sklapa saveznistva sa Arapima i prihvata Islam kao vjeru, naseljavajući teritorije u Maloj Aziji, a lokalno stanovnišvo se identifikuje sa Arapima zbog nenasilnosti monoteizma i suprotnog djelovanja hrišćanstva. Ovo se odnosi prevashodno na narod duž istočnih obala Jadrana,Trakije, Makedonije. Za razliku od stanovništva koje je podleglo nasilnoj hristinizaciji u dubljim teritorijama ka kopnu. U težnji da povrati naseljene teritorije od strane Slovena Vizantija počinje naseljavanje Slovena u Malu Aziju 658 godine pod Vasileusom Konstansom II Pagonatom (Kώνστανς,641-668).
Vizantijska kolonizacija Slovena dobila je snazan zamah za vrijeme Vasileusa Justinijana II, (Ίουστινιανός ό Ρινότμετος, 685-695), na makedonsko-trakijske paganske narode 688/699 godine, pa je po najznačijnijem hroničaru tog vremena Teofanu (Θεoφάνην, delo Χρoνoγραφία iz prve polovine 9. veka) bilo oko 30000 naseljinika na teritoriji Male Azije koji će u dodiru sa Arapima primiti Islam i učvrstiti savezništvo. Najveći masovni prelazak na Islam desio se 692 godine kada je Vizantija doživela veliki poraz i kada je Jermenija potpala pod vlast Kalifata.
U narednih dvijesta godina paganski narodi će pod patronatom Arapa razvijati svoju državnost i u svakom ratnom sukobu će pratiti Arapsku vojsku, u velikom procentu primiti Islam i sami postati dio Islamskog svijeta. 821 godine dolazi do velikog sukoba sa Vizantijom kada Arapska vojska pomaže Vasileosu Tomi koji uz pomoć Kalifata i pristanak Antiohijskog Patrijarha dobija titulu. Dijve godine nakon toga prilokom opsade Istanbula biva uhvaćen od strane Vizantijaca i pogubljen u Arkadiopolju.
Vizantija učvršćuje svoju vlast na teritoriji, a paganski dio stanovništva vlaško-aromunskog, slovenskog, dijelom arapskog se povlači pred odmazdom Vizantije na Šarsko-Dinarski planinski vijenac stvarajući naseobine koje su teško vojno pristupačne, a narodima obezbjeđuju životne uslove. Na tim planinskim vijencima zadržavaju dio paganske tradicije uz nesumljivi Islamski entitet koji vodi porijeklo od Arapa koji su vojevali u savezništvu protiv Vizantije.
Tragovi tih kultura su nedovoljno ispitani, ali ploča u selu Mlike nesumljivo potvrđuje tezu o arapskim naseobinama iz ranjeg srednjeg vijeka na ovoj teritoriji.
Prodor Arapa u današnje regije Gore i Podgora datira iz 805 godine kada je velika Arapska flota učestvovala u napadu na Patru pomažući slovenske narode u borbi sa Vizantijom, koji se završio pobjedom Vizantije a dio arapske vojske ulazi u duboke teritorije Trakije, Makedonije, Kosova, prijeko luka na istočnoj obali Jadrana. Historijski zapisi o tome su u dijelima Ibn Havkala (Ibn Hauqāl), i delima venecijanskog hroničara Jovana Đakona (Iohannes Diaconus, delo Chronicon Venetum sa pocetka 11. vijeka).
Prva velika samostalna osvajanja Arapa vezuju se za 827 godinu kada je započeto osvajanje Sicilije, a potom 838 dolazi do osvajanja grada Brindizi koji je poslužio kao baza za dalja osvajanja. Pod vođstvom Kalfuna 30.03.841 godine Arapi osvajaju vizantijski grd Osor na ostrvu Cresu u Jadranu, a potom teško poražavaju venecijansku mornaricu kod ostrva Suska, o tim dogadjajima prenosimo izvestaj Jovana Đakona:
’’ Iohannes Diaconus, Chronicon Venetum II/51:
Idem nempe Saraceni videntes quod in christianis victoriam essent consecuti, ad Absarensem civitatem usque pertingere non dubitaverunt et in feria secunda Pasce incendio eam devastantes, ad Anconam civitatem transierunt, quam similiter igne concremantes, multos captivos exinde secum detulerunt. Deinde vastum per mare huc illuc navigantes, Adrianensem portum,qui vicinus Venecie subsistit, applicuere, ubi cum sortis industria se illic nullam predam capturos proevidissent, reddeundi iter ad propriam arripuerunt. Postquam vero ad exitum Adriatici culfi pervenerunt, naves Veneticorum, que de Sicilia seu de aliis partibus revertebantur, omnes ab eisdem comprehense sunt. In secundo vero anno iterum predicti Sarraceni maximo cum exercitu usque ad Quarnarii culfum pervenerunt; quos Venetici navali expedicione aggredientes, acriter iusta locum, qui Sansagus nominatur, supra eosdem irruerunt, sed demum Venetici dantes terga victi regressi sunt. Predicti Sarraceni etiam Romam ausi sunt adire ecclesiamque sancti Petri depredare. Verum ad sancti Pauli cum pervenissent, a Romanis civibus pene omnes occisi sunt. Circa haec tempora Sclavi venientes ad Veneticorum loca expugnanda, Caprulensem tantumodo castrum depredaverunt.’’
Tokom 841/842 osvojeni su gradovi Ankona na zapdnoj obali Jadrana i gradovi Kotor, Rose i okolina Dubrovnika na istočnoj strani Jadrana. Napredovanje je išlo do 870.godine kada je osvojen Bari, ali ovaj događaj nije toliko značajan zbog osvajanja koliko zbog rekcije Franačke države i Vizantije koji su prvi put uz pomoć slovena, Ludvig Njemac(Ludwig der Deutsche, 870-876) zajedno sa svojim slovenskim vazalom Hrvatskim knezom Domagajem istjeruju Arape 871. Po prvi put se događa da u ratu protiv Arapa sudjeluju sloveni, dojučerašnji saveznici.
872. Arapi napadaju ostrvo Brač. Izvori koji detaljno opisuju pomenute događaje su Konstantin Porfirogenit ((De Administrando imperio), i dijelo Jovana Đakona (Chronicon Venetum III/7).
Ovo je jedini dokumentovan sukob Arapa i Slovena koji govori o činjenjici da su paganski narodi već bili u odmakloj fazi primanja monoteizma, pa je dio koji je podlegao uticaju hrišćanstva već krajem devetog vijeka učestvuje u prvom ovakvom sukobu, dok dio paganskih naroda se asimiluje sa Arapima. Ovaj dio Arapskog sijveta će i istorijskom smislu u samim imenima imati odrednicu o porijeklu i biće u narednim vijekovima sasvim respektabinlni dio.
Jedan od primera je Džavhar al Rumi(( رھ ا وج ج , Ğāwhär al Rūmi), za koga se u navodima kaže da je Sloven iz Dalmacije(( ف لاس ه يط ام ل د ه ), koji je 973 zauzeo Egipat u ime Fatimidskog Kalifa Tamim Mada (Mu'izz abu Tämīm Ma'add), i preneo prestonicu iz Aleksandrije u grad Kairo (( ,ة ص اقل ا Qāhir äl fäläk). U Kairu će Džavhar podići veliku i danas očuvanu džamiju Al Azhar ((äl Äzhär).
Jedan od prvih putopisaca balkana arapskog porijekla bio je Harun ibn Jahija (Hārūn ibnYahyā), koji 880 godine obilazi dijelove Vizantije, Makedonije, Kosova, i u svojim dijelovima opisuje život paganskog stanovništva, običaje i objašnjava postojanje islamske tradicije vezane za ratnike koji su iz djelova Sirije nastanjeni na tom terenu nakon ratova sa Vizantijom. Drugi putopisac je Abdul Hasan al Maludi ((‘Abdu l Hasän al Mas’ūdī,دسم
957- ل ا نسح ا دبع 890 ). Njegova dijela su uglavnom vezana ka predjelu Karpata i Zakavkazja.
Iz datih podataka se nesumljivo nameće nekoliko činjenjica. Prvo da je prodor Islamske civilizacije na Balkanske prostore vezan za period od 7-9. vijeka, pa je potrebno to arheološko dodatno istražiti. Druga važna činjenica je da prodorom Arapa dolazi do savezništva sa paganskim narodima Balkana koji primaju Islam i ratuju zajedno sa Arapima protiv hrišćana, ali se ovi tragovi polako gube tokom 11-12 veka jer je na Balkanu počelo jačanje hrišćanskog slovenskog stanovništva (Bugara, Srba), a akcenat Arapskog osvajanja i civilizacije je prebačen na teren Španije. Preostali dio paganskog stanovništva, sa ostacima Islamskog stanovništva arapskog porijekla, i Islamskog stanovništva slovenskog porijekla iz Male Azije, se prebacuje na visoke planinske i nepristupačne vijence odrzžvajući jedinsveni korpus koji je tek osvajanjima od strane cara Dušana u prvoj polovini 14 vijeka dobiti novog gospodara i doći u kontakt sa hrišćanstvom...